Scena koju svaki roditelj poznaje: na igralištu ste, vaše dete čvrsto steže svoju lopaticu, drugo dete priđe, i za tri sekunde imate plač, otimanje i vas kako se izvinjavate drugom roditelju uz crveno lice. „Zašto ne umeš da deliš?“
Pre nego što se zabrinete da odgajate sebičnjaka — jedna važna vest: deljenje nije urođeno. To je veština koja se uči, i to postepeno. Vaše dete se ponaša tačno onako kako je za njegov uzrast normalno.
Zašto deca ne dele — i zašto to nije mana
Da bismo razumeli zašto malo dete ne deli, moramo da razumemo kako ono vidi svet.
Predškolsko dete je razvojno egocentrično. To ne znači da je „sebično“ u moralnom smislu — znači da njegov mozak još nije razvio sposobnost da sagleda situaciju iz ugla druge osobe. Dete do otprilike treće godine doslovno ne razume da drugo dete oseća isto razočaranje koje bi ono osetilo.
Za malo dete, „moje“ je deo identiteta. Kada dvogodišnjak steže igračku, on ne pravi scenu iz obesti — on brani nešto što doživljava gotovo kao deo sebe. Osećaj vlasništva je važna razvojna faza, ne znak lošeg karaktera.
Nemaju još pojam o vremenu i redu. „Daćeš mu, pa ćeš dobiti nazad“ — za dete koje ne razume koncept „kasnije“, ovo zvuči kao „zauvek gubim svoju igračku“. Otud panika.
Drugim rečima — dete koje ne deli nije loše vaspitano. Ono je jednostavno na uzrastu na kom deljenje još nije razvojno moguće u punom smislu.
Kada deca zaista počinju da dele?
Deljenje se razvija postepeno, uporedo sa empatijom i razumevanjem drugih:
- Do 2 godine: Dete se igra pored druge dece, ali ne sa njima. Deljenje praktično ne postoji i to je normalno.
- 2–3 godine: Počinje paralelna igra i prvi pokušaji, ali vlasništvo je i dalje jako. „Moje“ je omiljena reč.
- 3–4 godine: Razvija se sposobnost naizmenične igre. Dete počinje da razume „prvo ti, pa ja“, ali mu treba podrška odraslog.
- 4–5 godina: Deljenje postaje lakše i češće, jer se razvija empatija — sposobnost da se zamisli kako se drugi oseća.
- 5–6 godina: Većina dece deli spontano, bar u poznatim situacijama i sa decom koju voli.
Ako vaše dvogodišnje dete ne deli — to je udžbenički normalno. Ako vaše petogodišnje dete nikako ne deli ni uz podršku — vredi obratiti malo više pažnje, o čemu niže.
Kako naučiti dete da deli — bez prisile
Deljenje se ne uči prisilom. Dete kome oduzmete igračku „da nauči da deli“ naučilo je samo jedno — da je jače biće oduzelo ono što je njegovo. Evo šta stvarno pomaže.
Ne oduzimajte na silu. Kada detetu istrgnete igračku da biste je dali drugom, šaljete kontradiktornu poruku: „Otimanje nije lepo, ali ja to sad radim tebi.“ Dete ne uči deljenje — uči da moć pobeđuje.
Uvedite naizmeničnost umesto deljenja. Za malo dete je lakše da razume „sad je tvoj red, pa onda njegov“ nego apstraktno „podeli“. Koristite tajmer ili brojanje: „Još malo ti, pa onda drugar.“ Naizmenična igra je most ka pravom deljenju.
Imenujte osećanja — svima za stolom. „Vidiš, Luka je tužan jer i on želi da se igra kamionom. Sećaš se kad si ti bio tužan kad nisi dobio?“ Ovako gradite empatiju — temelj deljenja — umesto da samo namećete pravilo.
Pohvalite kad dete podeli spontano. „Video sam kako si dao drugaru kockicu — baš si ga obradovao.“ Deca ponavljaju ponašanje za koje dobiju toplu pažnju. Pohvala konkretnog čina radi bolje od opšteg „bravo“.
Poštujte i pravo da NE podeli. Ovo iznenađuje roditelje, ali je važno: dete sme da ima nekoliko posebnih igračaka koje ne mora da deli. Kao što ni vi ne biste pozajmili svaki svoj predmet svakome. Pre dolaska gostiju, pomozite detetu da skloni 2-3 najdraže igračke — ostalo je za zajedničku igru.
Budite primer. „Hoćeš malo mog voća? Podelićemo.“ Dete koje svakodnevno vidi deljenje u porodici usvaja ga kao normalno.
Šta NE raditi
Ne sramotite dete pred drugima. „Ao, kako te nije sramota, vidi kako si sebičan!“ — ovo ne uči deljenje, nego stvara stid i otpor. Stid nikada ne gradi velikodušnost.
Ne prisiljavajte na deljenje svega, uvek. Dete koje mora da podeli baš sve, baš uvek, uči da njegove granice nisu važne — što kasnije otežava da postavlja zdrave granice.
Ne označavajte dete kao „sebično“. Etikete se lepe. Dete koje čuje da je sebično počinje da se tako i doživljava. Govorite o ponašanju („sad nije podelio“), ne o karakteru.
Kada obratiti više pažnje
Deljenje se razvija sporo i uz mnogo uspona i padova. Ali vredi se posavetovati sa stručnjakom ako dete i posle pete-šeste godine:
- Nikako ne uspeva da se igra naizmenično, ni uz podršku odraslog
- Pokazuje izrazite poteškoće da razume kako se drugi oseća
- Ima i druge znake otežane socijalizacije (ne uspostavlja kontakt sa vršnjacima, izbegava zajedničku igru)
U većini slučajeva, međutim, „problem sa deljenjem“ je jednostavno normalna razvojna faza koja prolazi sama.
Zašto je vrtić idealno mesto za učenje deljenja
Deljenje se najbolje uči tamo gde postoji stvarna potreba za njim — u grupi vršnjaka, svakog dana, oko istih igračaka. Kod kuće dete često nema sa kim da deli; u vrtiću je to svakodnevna, prirodna situacija.
Uz podršku vaspitača koji imenuju osećanja, uvode naizmeničnost i mirno vode kroz sitne sukobe, deca u vrtiću uče deljenje kroz iskustvo — ne kroz predavanje. Ono što kod kuće deluje kao borba, u grupi vršnjaka često „klikne“ mnogo lakše, jer dete želi da bude deo zajedničke igre. U Mega Kids vrtiću socijalne veštine poput deljenja i saradnje gradimo kroz svakodnevnu igru u malim grupama. Zakažite obilazak i upoznajte naš pristup.