Dete sedi za stolom, uzima flomaster i crta kuću sa dimnjakom. Pa još jednu. I još jednu. Prošla nedelja bila je u znaku automobila, ova nedelja je u znaku iste kuće, a vi počinjete da se pitate da li je to normalno i da li biste nešto trebalo da uradite. Nekad se roditelji zabrinu da dete „ne napreduje“, jer ne crta ništa novo, ili da je zaglavilo u jednoj temi.
Odgovor je gotovo uvek umirujući. Ponavljanje crteža je jedan od najčešćih i najprirodnijih načina na koji deca uče, i to ne samo da crtaju, već da razumeju svet oko sebe. Hajde da vidimo šta se zapravo dešava dok dete po deseti put crta isti automobil.

Zašto deca ponavljaju iste crteže
Prvo, ponavljanje je način učenja. Dete koje crta isti oblik vežba kontrolu pokreta ruke, preciznost i koordinaciju oka i šake. Svaki naredni crtež je malo drugačiji, malo sigurniji i malo bolji, iako vama možda izgleda isto. Odraslima to deluje dosadno, ali dete na taj način utvrđuje znanje, slično kao kada traži da mu po deseti put pročitate istu slikovnicu.
Drugo, deca se vezuju za ono što ih zanima. Ako dete voli automobile, ono će crtati automobile, jer ga to ispunjava i daje mu osećaj da zna i može. Slično kao što odrasli rado gledaju omiljeni film ili slušaju omiljenu pesmu više puta, dete se vraća onome što mu je prijatno.
Treće, ponavljanje daje sigurnost. Ono što dete već zna da nacrta, ono radi sa lakoćom i bez straha da će pogrešiti. U svetu koji je za malog čoveka pun novih stvari, crtež koji sigurno može da nacrta je mala oaza.
Na kraju, crtež je često način da dete obradi iskustvo. Ako je dete nedavno videlo velike bagere, vozilo hitne pomoći ili bilo na moru, crtaće to iznova, jer ga ta slika zaokuplja i želi da je razume.
Šta su „šeme“ i zašto su važne
Dečji psiholozi i pedagozi često govore o tzv. šemama u igri i crtanju. Šema je ponavljajući obrazac ponašanja kojim dete istražuje određeni koncept. Neka deca su zaokupljena krugovima i rotacijom, pa crtaju točkove, sunca i spirale. Druga vole linije i kretanje od tačke A do tačke B, pa crtaju puteve i vozove. Treća su zaokupljena unutrašnjim prostorom, pa crtaju kutije, kuće i sobe.
Ove šeme nisu slučajne i nisu znak zastoja. One pokazuju kako dete trenutno razmišlja i šta pokušava da shvati. Kada se šema ispuni, dete obično prelazi na sledeću, često sasvim iznenada i bez ikakvog saveta odraslih.
Šta ne treba raditi
Najveća greška je pritisak da dete nacrta nešto „novo“. Rečenice poput „pa nacrtaj nešto drugo, dosta je više auta“ ili „ne možeš stalno isto“ prenose poruku da ono što dete voli nije dovoljno dobro. Dete se tada povlači ili prestaje da crta, što je mnogo veći gubitak od nekoliko desetina identičnih kuća.
Izbegavajte i ispravljanje crteža. „Kuća nema takav dimnjak“ ili „točak ne izgleda tako“ ruši dečje samopouzdanje. Crtež je izraz doživljaja, a ne ispit iz realnog prikazivanja.
Nemojte ni preterano hvaliti rezultat. Rečenica „kako si lep nacrtao“ zvuči dobro, ali ne daje detetu nikakvu informaciju. Bolje je pitati nešto što ga podstiče da priča.
Šta zaista pomaže
Pokažite zainteresovanost. Umesto ocene, pitajte dete da vam ispriča šta je nacrtalo. „Ispričaj mi o ovoj kući, ko u njoj živi?“ otvara razgovor i daje detetu osećaj da je njegov rad vredan pažnje, a usput razvija i govor.
Ponudite nove materijale, a ne nove teme. Umesto da tražite drugačiji crtež, ponudite drugačije sredstvo. Bojice, flomastere, vodene boje, kredu, ugljen, prstne boje ili veliki papir na podu. Ista kuća nacrtana kredom na asfaltu je potpuno novo iskustvo.
Obogatite doživljaje. Ono što dete crta potiče iz onoga što vidi i radi. Šetnja po parku, poseta pijaci, vožnja autobusom ili gledanje građevinskih mašina dodaće materijala za crtanje, a da niko ne mora da naredi promenu.
Crtajte zajedno. Sedite pored deteta i crtajte nešto svoje, ne da bi ga ispravljali, već da bi bili uz njega. Dete rado gleda i često samo preuzme neki element koji mu se dopadne.
Ostavite materijal na dohvat ruke. Dete koje može samo da dođe do papira i bojica, crtaće češće i slobodnije. Mali stočić sa korpom flomastera, papirom i nalepnicama stvara naviku, a ne obavezu.
Šta ako dete crta samo jedno, a ništa drugo
Ako dete mesecima crta isključivo jednu stvar, uz to ne pokazuje interesovanje za druge aktivnosti, ne igra se sa decom ili se uznemiri kada se plan promeni, vredi o tome razgovarati sa pedijatrom ili psihologom. To ne mora da znači bilo šta ozbiljno, ali stručnjak može da proceni da li je u pitanju prirodna faza ili nešto što zaslužuje dodatnu pažnju.
U većini slučajeva, međutim, dete koje crta isto ima potpuno uobičajen razvoj. Samo je trenutno zaokupljeno jednom temom i uživa u njoj.
Kako to izgleda u vrtiću
U vrtiću se crtanje ne tretira kao takmičenje niti zadatak koji treba završiti. Deca crtaju kada žele, ono što žele, a vaspitači prate i podstiču, bez ocenjivanja.
U privatnom vrtiću Mega Kids deci su na raspolaganju različiti materijali i prostor za slobodno stvaranje, a vaspitači rado sede pored njih i pitaju o crtežima, a ne o tome da li je nešto „dobro“. Ako ste u potrazi za privatnim vrtićem na Novom Beogradu u kome se kreativnost doživljava kao proces, a ne kao rezultat, rado ćemo vam pokazati kako to izgleda u praksi.
Dok čekate da se pojavi nešto novo
Jednog dana, bez ikakve najave, dete će nacrtati nešto što do tada nije crtalo. Možda će auto dobiti vrata, ili će kuća dobiti baštu i mačku. Možda će se pojaviti prvi put čovek sa rukama i nogama. Nikada nećete znati šta je to pokrenulo, a verovatno ni dete neće umeti da objasni.
Do tada, samo ostavite papir na stolu i neka crta svoju kuću. Iza svake te kuće krije se mali istraživač koji postepeno shvata kako svet funkcioniše.