Srećete komšiju u liftu, a on se nasmeje i kaže „ćao, kako si ti“? Vaše dete sakrije lice u vašu nogavicu i ne izusti ni reč. Vi, pomalo postiđeni, kažete „pa, javi se, ne budi nevaspitan“ i osećate kako vam rumenilo ide uz lice. Ako vam je ovo poznato, niste usamljeni, i dobra vest je da to što dete neće da pozdravi najčešće nema nikakve veze sa vaspitanjem.
Pozdravljanje je zapravo prilično složena veština. Dete mora da primeti osobu, da prepozna da je vreme za pozdrav, da pronađe reč i da je izgovori, a sve to pred pogledom odrasle osobe koja ga čeka. Za mnogu decu to je previše odjednom, pa zato jednostavno ćute.

Zašto dete ne pozdravlja
Razloga ima mnogo, a većina je potpuno normalna. Prvi i najčešći je temperament. Neka deca su po prirodi oprezna i potrebno im je više vremena da se zagreju pred nepoznatim ljudima, i to nije mana, nego način na koji su stvorena.
Drugi razlog je preopterećenost. Dete koje je već umorno, gladno ili uzbuđeno nakon duge posete, nema kapaciteta da se bavi društvenim pravilima. Treći razlog je što dete često još ne razume zašto bi pozdravilo osobu koju jedva poznaje, jer je za njega ona stranac, bez obzira što je vama rođak ili komšija.
Ima i dece koja jednostavno procenjuju situaciju. Pre nego što se jave, žele da vide da li je osoba prijateljski nastrojena. Za njih je ćutanje vrsta pažljivog posmatranja.
Šta ne pomaže, i zašto
Najčešća reakcija odraslih je pritisak. Rečenice poput „pozdravi baku“, „reci zdravo“, „zašto ne govoriš“ izgovorene pred svima, deluju kao javni ispit. Dete tada ne razmišlja o pozdravu, već o tome da je u centru pažnje, a to je ono od čega se već povuklo.
Isto važi za etiketiranje, kada pred detetom kažete „on je stidljiv“ ili „ne priča sa strancima“. Deca vrlo brzo prihvate takvu oznaku i počnu da se ponašaju u skladu sa njom. Ono što je bila privremena reakcija postaje deo slike o sebi.
Takođe izbegavajte poređenje sa drugom decom, poput „pogledaj kako se tvoj drug javio“. Poređenje ne gradi hrabrost, već osećaj da nešto s njim nije u redu.
Šta zaista pomaže
Najbolji učitelj pozdrava je model. Deca uče gledajući, pa kada vas dete vidi kako toplo pozdravljate ljude, ono će to vremenom početi da radi. Naglasite i kratke pozdrave koji vam dolaze prirodno, bez teatralnosti.
Priprema je takođe korisna. Pre nego što uđete u zgradu ili kod rođaka, mirno recite detetu ko vas čeka i šta možda očekujete. Na primer, „kod bake ćemo videti i ujaka, on voli da se šali, pa ćeš možda čuti nešto smešno“. Dete koje je znalo šta sledi, mirnije prolazi kroz susret.
Ponudite opcije. Pozdrav ne mora da bude izgovorena reč. Mahanje rukom, klimanje glavom, pesnica ili osmeh podjednako su važni, a mnogim mališanima mnogo lakši. Kada dete jednom oseti da ima izbor, često samo dođe i do reči.
Igra uloga je odličan alat. Pozdravljajte se sa plišanim igračkama, lutkama ili kod kuće, uz smeh. Neka dete bude i onaj koji pozdravlja i onaj koji odgovara. Kroz igru se uči bez pritiska.
I ostavite vremena. Dete koje se zagreva ne treba da bude gurnuto, već da posmatra sa sigurnog mesta. Često će se posle pola sata samo približiti i progovoriti.
Kako se pozdrav razvija sa uzrastom
Očekivanja treba prilagoditi godinama. Dete od dve do tri godine često još nema ni jezičku ni socijalnu zrelost da pozdravi nepoznatu osobu, i u tom uzrastu je sasvim normalno da samo gleda, krije se ili se priljubi uz roditelja. Ono što se tada traži od njega više govori o nestrpljenju odraslih nego o njegovom razvoju.
Između tri i pet godina pozdrav postaje moguć, ali je i dalje vezan za raspoloženje. Isto dete koje jutros glasno pozdravlja komšinicu, već popodne neće hteti ni da pogleda prodavačicu. To nije nedoslednost, nego znak da se dete oslanja na osećaj, a ne na pravilo.
Posle pete ili šeste godine većina dece već razume da je pozdrav deo uljudnosti i da druge ljude čini prijatnijim. Ipak, i tada postoje deca koja će radije klimnuti glavom ili ćutke mahnuti, i to je potpuno u redu ako su pristojna i prijatna.
Situacije koje roditelje najviše muče
Najviše pritiska roditelji osećaju u nekoliko poznatih okolnosti. Jedna je lift ili stepenište, kada se nepoznati komšija obrati detetu, a dete ćuti pred pogledom čitave zgrade. Druga su rođački susreti, kada dete mora da prođe kroz red rođaka koji čekaju zagrljaj i poljubac. Treća je prodavnica ili pijaca, gde ga neko pita kako se zove, a dete se sakrije iza vaših nogu.
U svim ovim situacijama pomaže ista stvar. Preuzmite odgovornost na sebe i sami pozdravite osobu, uz smeh i neposrednost. Dete u tom trenutku vidi kako se to radi, a ne oseća da je ispitano. Ako ga komšija pita nešto, možete reći „on se još uvek zagreva, ali drago mu je da te vidi“, i razgovor ide dalje bez neprijatnosti.
Zagrljaji i poljupci su posebno osetljiva tema. Dete ima pravo da odluči da li želi da zagrli ili poljubi nekoga, čak i bake i deke. Ponudite alternativu, na primer mahanje ili stisak ruke, a baku ili deku možete da ubedite da je to u redu. Time dete uči da njegovo telo pripada njemu, a to je važna lekcija koja će mu biti korisna celog života.
Dete koje jednu osobu pozdravlja, a drugu ne
Roditelji se često čude kada dete rado pozdravi jednu osobu, a drugu potpuno ignoriše. Razlog je obično jednostavan. Deca ljude doživljavaju kroz osećaj. Ako je neko bio nežan, nasmejan i na njihovom nivou, pozdrav dolazi sam. Ako je neko glasan, prebrzo prilazi ili dira bez pitanja, dete se povlači.
Ne tražite od deteta da objašnjava zašto. Jednostavno primetite obrazac i poštujte ga. Vremenom, kada dete nauči da može da se oslanja na svoje osećaje, i oprezniji kontakti postaju lakši.
Pozdrav pri rastanku, jednako važan deo priče
Mnoge porodice se fokusiraju samo na pozdrav pri susretu, a zaboravljaju na rastanak. Dete koje ne ume da kaže „zdravo“ često ne ume ni da kaže „doviđenja“, naročito ako mu je prethodni susret bio neprijatan. Tu je rešenje isto, bez pritiska i uz ponuđene alternative.
Ako dete ujutru odbija da pozdravi vaspitačicu u vrtiću, ne ukoravajte ga pred njom. Dovoljno je da vi pozdravite, a dete prepustite da se oprosti na svoj način, mahanjem, zagrljajem ili samo pogledom. Za mnogu decu je upravo jutarnji rastanak najteži deo dana, a pozdrav je tek malo dodatno opterećenje.
Kako i vi možete nehotice da otežate stvar
Roditelji često, sa najboljim namerama, pogoršaju situaciju. Prvo, ponavljanje istog zahteva više puta, „hajde, pozdravi, hajde, javi se“, pojačava napetost sa svakim ponavljanjem. Drugo, komentarisanje pred detetom, čak i blago, poput „izvini, on je malo stidljiv“, prenosi poruku da je to nešto zbog čega se treba izvinjavati. Treće, nagrađivanje pozdrava poklonima ili obećanjima, jer pozdrav tada postaje transakcija umesto izraza topline.
Najbolje je kad pozdrav ostane nešto što dete radi zato što mu je prijatno, a ne zato što mora ili zato što će nešto dobiti.
Kako objasniti rodbini i drugim odraslima
Roditelji se najviše muče sa reakcijom okoline. Baba, deda ili tetka često se uvrede kada dete ne pozdravi, ili komentarišu pred njim. Najbolje je da im unapred, mirno, kažete kako stvari stoje. Na primer, „On se prvo zagreva, pa će se javiti, ne očekuj pozdrav čim uđemo“. Mnogi odrasli reaguju drugačije kada razumeju da dete ne pokazuje nepoštovanje.
Možete ih zamoliti i da pozdrave dete mirno, bez pitanja i bez zahteva da odgovori, a onda da mu daju prostor. Pozdrav bez pritiska neretko dobije odgovor već posle nekoliko minuta.
Kada obratiti pažnju
Većina dece vremenom prerasta ovu fazu, naročito ako ne osete stalan pritisak. Ipak, ako dete uopšte ne govori u određenim situacijama, na primer sa svim osobama van kuće ili u vrtiću, iako kod kuće priča bez problema, i to traje duže vreme, vredi razgovarati sa pedijatrom ili dečjim psihologom. To nije razlog za paniku, ali je dobro znati da postoji pomoć kada je treba.
Šta vrtić može da promeni
Za mnogu decu vrtić je prvo mesto na kome svakodnevno upoznaju nove odrasle i nove vršnjake. U manjim grupama, gde vaspitač zna svako dete, mališan ima priliku da se u svom tempu opusti i da se javi kada je spreman, a ne kada ga neko čeka.
U privatnom vrtiću Mega Kids vaspitači dete ne teraju da pozdravlja, već ga ohrabruju, mahanjem, osmehom ili igrom, a reči dolaze kada dođu. Ako tražite privatni vrtić na Novom Beogradu u kome se poštuje tempo svakog deteta.
Rečenice koje možete odmah da probate
Umesto „pozdravi ga“, recite „ako želiš, možeš da mahneš“. Umesto „ne budi nevaspitan“, probajte „znam da ti treba malo vremena“. Umesto „zašto ćutiš“, jednostavno se osmehnite detetu i nastavite razgovor sa odraslom osobom, kao da se ništa nije desilo.
Nijedna od ovih rečenica ne zvuči kao čarolija, ali upravo njihova običnost je ono što deluje. Dete kome niko ne stoji nad glavom čeka da se javi, često se javi i pre nego što ste se nadali, nekad sa zakašnjenjem od pola sata, a nekad tek kada već krenete kući, kroz vrata lifta, tiho, kao da je oduvek tako radilo.